Tema partnerskih odnosa mnogima je zanimljiva. Svatko od nas ima ideju kako bi stvari trebale funkcionirati, kako bi veza trebala izgledati. Te ideje prikupljamo od djetinjstva tijekom čitavog života i to nazivamo unutarnji svijet. Ono što se događa u stvarnosti zovemo vanjski svijet. A kako “pomiriti” ta dva svijeta? Kako pronaći balans?

Često nije nimalo lako zato što je postizanje tog balansa proces koji podrazumijeva:

• vrijeme (a mi ga, barem mislimo, nemamo)

• razumijevanje (umjesto podrazumijevanja)

• prihvaćanje (koje znači ne pokušavati promijeniti partnera)

• komunikaciju i pozorno slušanje (a ne „Znaš ti dobro što mi je“)

• obostrani trud, predanost, davanje (umjesto da gledaš što radi partner, zašto se ne usmjeriš na to što TI činiš i kakav partner želiš biti)

• rad na sebi i na odnosu (savršen partner ne postoji, „savršenim“ partnerom se postaje)

U bajkama uvijek postoje prepreke u obliku zmajeva, zlih vještica ili nemilih oluja na putu prema cilju. Te su prepreke u stvarnom životu suočavanje s onim dijelovima sebe s kojima nam se teško suočiti. Prijeđemo li sve te zmajeve, postajemo sretna i realizirana osoba. Jedino takva osoba može graditi zajedništvo bez stapanja vlastitog identiteta u tuđi. Takva osoba zna da kvalitetna partnerska veza ne pada spontano s neba, da ne postoji srodna duša koja će ispuniti sva naša očekivanja, već da se dobra veza gradI konstantnim trudom, davanjem, razumijevanjem, namjerom i ljubavlju.

“Kad ruke šute” plesna je predstava čija je dramaturško - koreografska koncepcija nastala na temelju stručno - istraživačkog teksta o partnerskim odnosima socijalne pedagoginje Sare Peranić. Plesač i plesačica, Sunčica Bandić i Christian Nujster, služeći se pokretom, u koreografiji Ilone Cvitić Kanceljak i uz autorsku glazbu Silvije Grilec, prikazuju 4 razine partnerskog odnosa kroz koje svi partneri na putu izgradnje kvalitetnog odnosa na svoj jedinstveni način prolaze: privlačnost, romanca, borba za moć, prava ljubav. Priča je osnažena i audiovizualnim projekcijama u kojima se uz pomoć kazališta sjena imitira svaki stupanj razvoja životnog ciklusa leptira. Što li pak leptiri i kvalitetne veze imaju zajedničko? Naime, i jedni i drugi prolaze različite stadije sazrijevanja. Leptir mora proći 4 stadija, od jajašca preko gusjenice i kukuljice sve do šarene odrasle jedinke koja je sposobna letjeti. Kvalitetna veza odvija se u 4 različita stadija: privlačnost, romanca, borba za moć i prava ljubav. Svaki stadij je jedinstven, ali i prijeko potreban u razvojnom procesu i kao preduvjet sljedećem. Leptiri ne mogu oživjeti ako nisu prošli prethodne stadije, a prava ljubav ne može proizaći iz odnosa koji se nije razvio iz privlačnosti, romance i borbe za moć.

Hoće li završetak biti „i tako su živjeli sretno do kraja života“ ili pak „svatko je krenuo svojim putem“ ovisi o nizu (plesnih) koraka.

Projekt je inicijalno nastao kao završni rad studentice Laure Pribanić na 3. godini Preddiplomskog studija produkcije na ADU, a potom je razvijen kao profesionalna predstava u suradnji s Plesnim centrom Tala koji je preuzeo daljnju distribuciju i promociju predstave.

„Sklonost prema tajanstvu brojeva iznimno je rijetka, ali kada osoba onog spola koji se, prema našim običajima i predrasudama, mora susresti s beskrajno više poteškoća nego

muškarci kako bi se upoznala s tim trnovitim istraživanjima, ipak uspije prodrijeti u najopskurnije dijelove toga, onda nesumnjivo posjeduje najplemenitiju hrabrost, vrlo izniman dar i nadmoćan um.“ – ovoje je citat iz pisma Gaussa upućenog Marie- Sophie Germain koja je morala promijeniti identitet kako bi se dopisivala sa čuvenim matematičarem i raspravljala o matematici i znanstvenim otkrićima.

Drama “Dokaz” tematizira kakav je položaj žene u suvremenoj znanosti, te ima li žena danas pravo na posebnost, različitost i genijalnost. Catherine, centralna junakinja naše priče kći je čuvenog matematičara, koji je veliki doprinos matematici dao na tri polja, a posebice teoriji igara. Catharine je živjela uz oca i za oca, brinula se za njega, u njegovim dobrim i lošim životnim fazama, odrekla se studiranja matematike i i vlastite znanstvene karijere, za razliku od svoje sestre Clare, koja se posvetila karijeri deviznog analitičara i odselila iz obiteljske kuće u Chicagu u New York. No može li se strast za istraživanjem zatomiti, potisnuti? Može li se čovjek odreći svoje prirode?

Nakon očeve smrti ostalo je sestrama stotinu ispisanih bilježnica i stara trošna kuća. Bilježnice i u noćnim satima, pregledava Harold, doktor matematike, koji je izuzetno cijenio svog nekad lucidnog profesora Roberta, vjerujući da će u njima pronaći još koje zrno profesorove matematičke genijalnosti, dok je Catharine uvjerena da su bilježnice dokaz kako je njen otac pisao kompulzivno, obuzet šiframa koje su mu slali vanzemaljci uz sve druge šifrirane poruke koje je želio dokučiti ne bi li spoznao razlog i smisao svog postojanja i trajanja nakon velikih matematičkih otkrića do kojih je došao u ranoj fazi svoga života.

Jutro nakon sprovoda, i nakon burne noći Catharine Haroldu daje ključ ladice očeva radnog stola, u kojoj on pronalazi bilježnicu u kojoj je na četrdesetak strana izveden revolucionarni dokaz o prostim brojevima. No tko je autor tog dokaza i kako se autorstvo može dokazati – pitanje je koje traži odgovor.

Ova majstorski napisana drama uzbudljiva je i potresna. Kroz intimne odnose progovara o povjerenju koje razvijamo jedni prema drugima, odnosno kako i zašto gubimo povjerenje jedni u druge i kako osobe stječu ili pak gube vjerodostojnost. - Robert Raponja

Tekst: David Auburn

Režija: Robert Raponja

Igraju: Igor Golub, Sara Lustig, Goran Vučko, Mirna Ostrošić, Silvijo Švast

”REALISTI” ISPRAĆENI STAJAĆIM OVACIJAMA

”Teatar Exit ima novu hit-predstavu – Realiste, kabare kojem se može predvidjeti ‘sudbina’ primjerice Njuški ili do sada nedostižnih Kauboja, definitivno najvećeg hita ovog kazališta. Subotnja premijerna publika ispratila je Realiste stajaćim ovacijama. I bilo je zasluženo, zbog nevjerojatne glumačke energije koja se vratila u kazalište koje od svojih početaka inzistira na glumačkoj izvrsnosti. Tekst Jure Karasa, nije nepoznat zagrebačkoj kazališnoj publici, jer Realiste smo gledali na Danima satire, štoviše – u izvedbi SNG Nova Gorica i u režiji Tijane Zidajnič, bila je to i pobjednička predstava Dana satire 2019. godine. Ovi zagrebački, exitovski “Realisti” su čak i bolji od toga. Možda su i najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi u ovim crnim vremenima, predstava u kojoj publika uživa, smije se od početka do kraja, ali smije se na vlastitom sudbinom i nadasve pametnim prikazom naše stvarnosti. Redatelj Matko Raguž i koreografkinja Ksenija Zec stvorili su okvir za glumačke akrobacije i nevjerojatnu zajedničlu igru petoro mladih glumaca. Oni su: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Jurčić i Fabijan Komljenović.”

Bojana Radović (Večernji list)

Iako se uvijek šali na račun svojih godina kao najstariji član LAJNAP COMEDY kolektiva, fore naoko ozbiljnog poslovnog i obiteljskog čovjeka u finjak odijelu definitivno nisu zastarjele. Saša je komičar koji suvereno vlada pozornicom kao da se na njoj rodio, dok publici ne ostavlja vremena uzeti daha ni na tren opustiti mišiće od smijeha.

Njegov bi humor najvjernije opisala kao britak, inteligentan i autentičan, a inspiraciju za svoje komične ispovijesti crpi iz bogatog (i dugog!!!) obiteljskog i poslovnog života (otac čak troje djece, a suprug tek jedne žene). Iako na prvu odaje dojam finog, zrelog gospodina iz susjedstva koji koliko je god moguće odolijeva psovkama i vulgarnostima omiljenima u stand up miljeu, kod ovog stand up komičara ipak neće ostati kratkih rukava niti oni koji vole zločkaste, sarkastične i crnohumorne fore.

Sašini su nastupi ležerni, a opet dinamični; on vješto prelazi iz jedne teme u drugu ne zanemarujući ukus i teme kako mlađe publike, tako i one starije koja će se prepoznati i poistovjetiti s mnogim zgodama koje je Saša u životu proživio i kojima se sada s odmakom i sam grohotom smije (u sebi, naravno).

Izv.prof.dr.sc. Irena Sever Globan, komunikologinja

Kako njegov um funkcionira možete saznati na njegovoj FB stranici - Saša Turković.

LAJNAP smo mi. Ekipa: Aleks Curać Šarić, Tomislav Koza Kozačinski (trenutno u Londonu), Vlatko Štampar, Saša Turković i Goran Vugrinec.

Riječ je o našem novom projektu s zajedničkom jednostavnom idejom:

NOVA SEZONA. NOVE FORE. ISTI PLAN. NASMIJATI VAS.

Vidimo se!

Tomislav Primorac je mitološko biće kojega se svi purgeri boje – poludalmatinac, poluhercegovac. Rođen je u Mostaru, ima 32 godine i ne voli ništa što vole mladi. Bavi se glazbom, komedijom i crtanjem stripova, a u slobodno vrijeme je fizičar. Životni san mu je da zbog svojih doprinosa čovječanstvu u povijesti ostane zapamćen poput Nikole Tesle. Ne toliko iz filantropskih pobuda, nego čisto zato da bi se Dalmatinci i Hercegovci svađali čiji je. Poprilično je skeptičan. Najmanje vjeruje ljudima koji ga pokušavaju uvjerit s argumentom “viruj ti meni”, a najdraži lik iz Biblije mu je Toma Nevjerni.

Komičarski zanat peče već 6 godina i nasmijavao je širok spektar ljudi, od mladih studenata preko agresivno nametljivih muškaraca srednje dobi do bakica. I bakice su, mora priznat, definitivno jedna od najboljih publika. Na životnoj je misiji da pronađe smiješnu ljepotu u onome preko čega letimice prelazimo u svakodnevnici.

Josip Škiljo je tridesetosmogodišnji "mladić" te član posljednje generacije Titovih pionira. Tita se to baš i nije dojmilo, jer je bio mrtav. Nakon završenog filozofskog fakulteta i uzalud stečene titule profesora hrvatskog i engleskog jezika, radi na raznim poslovima van struke. 2015. godine nakon stand up radionice i open mic-a polako skuplja nastupe i iskustvo u zagrebačkom Studiju smijeha, a godinu dana kasnije postaje rezident komičar. Ima iznimnu sposobnost preživljavanja, jer toliko je toga izvalio i ostao živ. Kako je kronično neispavan, često zaspe za stolom ili za šankom u sred razgovora. Ljubitelj je adrenalina, pa zato vozi biciklu po Splitskim ulicama. Životni cilj mu nije ostvariti američki, već dalmatinski san – ne radit ništa!

Ivica Lazaneo je trenutno najbolji brački komičar. Trenutno je i jedini brački komičar. Uz hrvatski jezik fluentan je i u engleskom i bračkom. Nikor ga nebi kapi njanci bokun da parlo po bročki, tako da nastupa na hrvatskom. Ima dva metra i ne, ne igra košarku. Kao dijete je upao u bačvu sa čarobnim napitkom zbog čega sada ima problema sa alkoholom. Svjestan je činjenice da ima blesavo ime, ali ne mrzi ga. Mrzi svoje roditelje jer su mu ga oni dali. Standupom se bavi samo zbog jedne stvari: novca, žena i slave. Smatra da će sve ostali doći samo od sebe. Prodajem maslinovo ulje.

Ante Travizi je 20 i nešto godišnjak rodom iz Splita. Na prvu možda simpatičan i zabavan, no nakon par tjedana ljudi shvate da je dosadni manijak. Pije espresso i kratkih je živaca. Ima “blagi” poremećaj pažnje. Njegova majka tvrdi da je bio planiran tokon rata. On nije naivan. Trenutno pokušava završiti faks, a ne ide mu jer mu je život van faksa postao zabavan. Možda izgubi i pravo školovanja zbog stand upa. Hrana mu je najdraža tema razgovora. Ako dođe do svjetskog rata, preći će na stranu koja će imati kebab jer kebab sadrži kruh, meso i umake što su zapravo esencije života.